”Gluhoća je – iz “vanjske” perspektive – jedan od najtežih invaliditeta, golema nesreća koja čovjeka izbacuje iz ljudskog društva, čini ga izgubljenim osamljenikom. Pogled na gluhoću “iznutra” – očima emancipiranih gluhih- sasvim je drugačiji: Gluhoća nije invalidnost već različitost. Gluhi čovjek može sve – samo ne može čuti. Život bez sluha može biti, i često jest, jednako vrijedna životna varijanta.
Gluhi su to dokazali: oni žive i raduju se životu, školuju se i do najviših stupnjeva, rade praktički u svim zanimanjima, žene se, odgajaju djecu…
Gluhi nisu nesretni. Njihovo doživljavanje svijeta je drugačije, ali ne siromašnije. Oni nisu osamljeni, ponosni su i sretni kao pripadnici zajednice gluhih koja ima svoj jezik (znakovni jezik) i svoju kulturu.
